Filatelistički klub Zagreb

 

New York Collectors Club 

Julije Maras

1944. godine, u lipanjsko-srpanjskom broju Hrvatskog Filatelističkog Vjestnika u rubrici „Ovo i ono“ nalazi se zanimljiva crtica koja se odnosi na New York-ški Collectors Club; napisano je slijedeće:

„NAJVEĆI FILATELISTIČKI KLUB SVIETA jest t. zv. Collector`s Club u New-Yorku, osnovan god. 1937., a imade svoju vlastitu palaču u 35. ulici New-Yorka.

Zgrada je višekatna, veoma otmjeno izgradjena, sa svim suvremenim tehničkim uredjajima, kao centralnim grijanjem, kupaonicama, sobama za odmaranje izcrpljenih sakupljača itd.“

 

Ova crtica bila je dovoljna da nas zainteresira te da odemo provjeriti ove navode; kako se griju u zimskim danima, gdje se to kupaju i od čega se sakupljači tako izcrpe ??

Prvenstveno je bitno ispraviti krive informacije iz „našeg“ člančića – Collectors Club osnovan je 1896. godina (znači iste godine kao i naše Hrvatsko filatelističko društvo u Zagrebu), a ne kako se navodi 1937. godine. Ta je godina značajna iz razloga jer si je te godine Collectors Club priskrbio vlastite prostorije, a i samo pisanje imena kluba krivo je ispisano. Ne bih htio sada puno ulaziti u gramatiku engleskog jezika da li se naziv ovog društva prevodi kao „klub kolekcionara“ ili „kolekcionarski klub“, te da li je prvu riječ kao posvojni pridjev potrebno pisati sa apostrofom i nastavkom „s“ ili ne, bitno je da se društvo službeno zove THE COLLECTORS CLUB NEW YORK i u duhu engleskog jezika kao naziv (naslov) jedino je takav i ispravan.

Club je 1896. godine osnovalo 100 filatelističkih entuzijasta – što sakupljača, što filatelističkih trgovaca i publicista; možda je zgodno i spomenuti nekoliko imena kao što su John Walter Scott, pionir filatelističke trgovine i prvi svjetski filatelistički aukcioner uopće, osnivač i dan danas poznatog Scott kataloga, John N. Luff dugogodišnji urednik Scott kataloga i vjerojatno najveći filatelistički publicist, braća Calman vlasnici firme Scott, koju su otkupili of njenog utemeljitelja i  uspješno je širili, Charles B. Corwin, čovjek koji je još u devetnaestom stoljeću, prvi platio za neku marku više od 1000 US$ (2c British Guiana „Cottonreel“ – 1010 US$), Charles H. Mekeel filatelistički trgovac i izdavač popularnog tjednika Weekly Stamp News (čak je pokušao izdavati filatelistički dnevnik, ali to je i za njega bilo previše), a treba spomenuti i Georga H. Worthingtona, magnata željezničkog bussinesa vlasnika najveće i najvrednije zbirke toga vremena. Na listi osnivača nalazimo gotovo 40% filatelističkih profesionalaca (trgovaca), jer je u toj velikoj i bogatoj zemlji odavno prepoznata vrijednost naše zanimacije.

Članstvo je idućih dekada raslo (iako je 1921. godine i palo na ispod 100 članova), stvorila se reprezentativna lista osoba kojima je CC postao drugi dom, a prvih počasnim članom proglašen je Britanac James Ludovic Lindsay, 26. Earl of Crawford-a. Članstvo Theodora E. Steinwaya iz obitelji proizvođaća vrhunskih pianina, čija se biografija najvećim dijelom veže uz filateliju, a manjim uz glazbu počelo je 1911., a njegova zaklada Memorial Publications Fund poduprla je mnoge naslove filatelističke literature, među ostalima i za naše ozemlje nezaobilazni priručnik Edwina Müllera – Austria, Handbook of Pre-Stamp Postmarks. Kako nema dima bez vatre nije Steinwayeva fundacija nastala iz ničega. Klub je od svoga osnutka „pospremao“ sve pisane tragove u vezi s filatelijom, a 1911. je i formalno osnovana klupska knjižnica. Prvi kustos knjižnice bio je Hiram E. Deats koji je krenuo sa sistematizacijom do tada skupljenog bogatog knjižnog fonda, a i uspio je vrhunski animirati tadašnje članove, koji su spremno donirali vlastitu literaturu klubu. Prvu katalogizaciju naslova knjižnice obavio je već spomenuti John Walter Scott par mjeseci prije smrti nakon šest godina rada. Poseban obol knjižnici daje kupovina 1922. godine, u to vrijeme najglasovitije i najveće filatelističke biblioteke formirane na europskom tlu u vlasništvu Hofratha Victora Suppantschitscha, suca austrijskog vrhovnog suda (mogli bi to ime možda i ovako pročitati – H(o)rvat Viktor Supančić). Sredstva za kupovinu te zbirke literature, koja u 16 velikih sanduka stiže iz Austrije namaknuo je Theodor E. Steinway. Danas ova knjižnica, koja se svakodnevno širi i stoji na raspolaganju članovima kluba broji 150 000 naslova (stotinu i pedeset tisuća naslova filatelističke literature), a kada bi se tamo mogla služiti višegodišnja robija, bio bih prvi koji bi sve priznao – čak i za JFK-a.

Knjižnica je smještena na gornjim katovima zgrade u 35. ulici, dok su u prizemlju uredi, a u podrumu veliko skladište. Na prvom katu su društvene prostorije i predavaonica gdje se svake druge srijede, s iznimkom ljetne pauze i božićnih blagdana, održavaju društveni sastanci koji su uvijek obogaćeni posebnim sadržajima, stručnim predavanjima i debatnim skupovima. Često gostuju eminentni predavači, a program je definiran dvije godine unaprijed. Klub je 1952. godine utemeljio posebnu godišnju nagradu koja se dodjeljuje živućem filatelistu za posebne zasluge u filateliji („for distinguished service to philately“), a imenovao ju je po uvaženom članu Alfredu P. Lichtensteinu. Prvi dobitnik Lichtensteinove nagrade bio je njegov osobni prijatelj Theodor E. Steinway, a njihov angažman i upornost najviše su pridonijeli da klub ima vlastiti prostor. Nakon godina podstanarstva klub se 6. listopada 1937. godine uselio u svoju vlastiti zgradu u srcu Manhattana na adresi 22 East 35th Street, New York, NY. Prekrasna peto-etažna zgrada izgrađena 1902. godine (1979. proglašena je spomenikom arhitektonske baštine) stalni je dom kluba. Klub je otvoren svakodnevno, tako da je naša inspekcija prošla bez problema. Ljubazno smo primljeni od izvršne tajnice Irene O. Bloomberg koja nas je provela od podruma do tavana, provjerila što knjižnica posjeduje od hrvatske filatelističke literature (sada su i brojevi Hrvatske filatelije dio te biblioteke), ta nam objasnila da se, koliko ona zna, u klubu nitko nije kupao. Centralno grijanje još je u funkciji, pa su i radijatori tamo, a izcrpljeni sabirači nakon sastanaka rado odu na zajedničku večeru u obližnji Cornell Club ili na piće u neki od barova Murray Hilla.