Filatelistički klub Zagreb

U ponedjeljak 4. prosinca 2017. održali smo redoviti sastanak Kluba u sklopu kojega je naš gost predavač Damir Novaković prezentirao svoj materijal kao i saznanja o ovome vrlo interesantnom filatelističkom području.

Izdanja i uporabe maraka Zone B (Venecija Giulia) i Zone B (STT-a)

Damiru zahvaljujemo, što je dio svoga velikog znanja prenio i na nas; uživali smo . . . .

 

Povijesna i politička pozadina

Područje je smješteno na sjeveroistoku Jadranskog mora i proteže se širinom od oko 50 kilometara od Kanalske doline i rijeke Soče do današnje austrijske granice pa na jug prema Tršćanskom zaljevu, te uključuje kompletan istarski poluotok, grad Rijeku, brijunski arhipelag kao i otoke Cres, Mali Lošinj, Susak i Unije.

Stoljećima je ovo područje imalo niz različitih vladara. Kopnena područja i dijelovi istarske unutrašnjosti su bila pod Austrijom, dok su većina obale i otoci bili pod venecijanskom upravom. Pad Mletačke republike i uspostavu Ilirskih provincija iskoristila je Austrija i držala ovo područje sve do kraja Prvog svjetskog rata. U skladu sa Londonskim ugovorima Kraljevina Italija zauzima područje nakon sloma Centralnih sila 1918. Novostvorena Kraljevina SHS nije imala snage usprotiviti se moćnim snagama predvođenim Francuskom i Velikom Britanijom. Iako je talijanski utjecaj u Dalmaciji uvelike smanjen područje oko Rijeke i Istra pripalo je Italiji Rapalskim ugovorom zakljulenim 1920. godine. Status slobodnog grada koji je Rijeka stekla tim ugovorom trajao je 4 godine, a zatim je grad pripojen Kraljevini Italiji na osnovu Rimskog ugovora. Kapitulacijom Italije u Drugom svjetskom ratu u rujnu 1943. godine uspostavljena je Talijanska socijalna republika pod patronatom Njemačke koja nastavlja svoje političko pokroviteljstvo nad ovim područjem bez obzira na hrvatske interese prema Istri i otocima.

Njemačka kapitulacija i propast Mussolinijeve „Socijalne republike“ kasno u travnju 1945. ostavlja zrakoprazni prostor koji koristi jugoslavenska vojska uz pomoć lokalnih partizanski jedinica te rezultira „oslobođenjem“ odnosno „okupacijom“ (ovisno o strani gledanja) teritorija koji je prije rata pripadao Italiji. Jugoslavenske su jedinice zauzele Istru krajem travnja 1945., za taj pohod koristeći otok Cres i Mali Lošinj. Glavna pomorska baza u Puli konačno se predala 8. svibnja 1945., dok su jedinice u grad Trst ušle tjedan ranije; 1. svibnja, a u potpunosti je okružen tijekom slijedećeg dana. Jugoslavenske jedinice prodrle su još dublje na sjevero-zapad do gradova Monfalconea i Gorice u unutrašnjosti, dok je grad Rijeka je u potpunosti preuzet 3. svibnja. U ovim operacijama sudjelovala je 4. Armija djelovanjem iz smjera Hrvatske i 9. Korpus is smjera Slovenije

Bez obzira na bliske veze sa zapadnim snagama koje djeluju iz smjera sjevera i zapada, ipak nije na vrijeme postignut sporazum u vezi reguliranja odnosa i uprave nad područjem. Susret dvije vojske u prvom dijelu svibnja nije proticao bez napetosti u odnosima dvaju „saveznika“, u političkom smislu, sa prilično različitim ciljevima – jugoslavenska strana je osjećala kako ispravlja povijesne nepravde, a Italija je željela vratit i učvrstiti svoje pozicije steknute raznim međunarodnim sporazumima i ugovorima. Zapadni saveznici su se naravno vodili geostrateškim i ekonomskim značajem područja, posebno Pule i Trsta kao beskrajno važnih luka, te im nije odgovarala inicijativa niti udovoljavanje jugoslavenskim zahtjevima.

Privremani sporazum između zapadnih saveznika i Jugoslavena postignut je dijeljenjem područja okupacije na temelju prijedloga generala W. Morgan (tzv. 'Morganova Linija') koji je potpisan u Beogradu 9. Lipnja 1945.  Daljnje prilagodbe izvršene su 20. lipnja 1945. na lokalnoj razini između Morgana i njegovog jugoslavenskog kolege generala Jovanovića; jugoslavenske su snage morale napustiti grad Trst i područje grada Pula i okolice u korist saveznika. Područje zapadno od „Morganove linije“ i Pula s okolicom podpada pod okupaciju Saveznika; tzv. Zona A, a dio istočno sa gradom Rijekom pod Jugoslavensku vojnu upravu; Zona B. Kako je Pula pripala Saveznicima, jugoslavenskoj vojsci je dozvoljeno da zadrži određeni vojni kontingent u zaleđu grada Trsta.

Budući mirovni dogovori bazirali su se na etničkom sastavu stanovništva. U međuratnim godinama usponom fašizma koji je ojačao postojeće nacionalističke tendencije, područje je doživjelo znatan priljev Talijana iz ekonomski depresivnih dijelova južne Italije koji je znatno izmijenio već složenu etničku pripadnost u regiji. Obje su strane pokušavale steći što bolju poziciju u budućim pregovorima detaljno analizirajući sastav stanovništva te tražeći svoje prednosti, kao i nedostatke suparnika. Činjenica je da je talijanska većina obitavala u gradovima, dok su u ruralnim dijelovima većinu držali Slaveni. Značaj dvije velike luke Trsta i Rijeke u poslovnom potencijalu bio je beskrajno važan. Nije samo etnička pripadnost podvojila stanovništvo, nego su i političke opcije odigravale značajnu ulogu. Dio talijanske inteligencije i radništva vidio je šansu u jugoslavenskom lijevo orijentiranom političkom sistemu.

Pariška konferencija donijela je podršku velikih sila; američku i britansku talijanskoj strani, Sovjetski savez je bezrezervno podržao Jugoslaviju, dok je Francuska „plutala“ negdje između.

Nakon potpisivanja Mirovnog ugovora 10. veljače 1947. koji je stupio na snagu 16.rujna1947. veliki dio teritorija zone B, kao i Pula sa okolicom ugrađena je u jugoslavensku državu.

Istim ugovorom Republika Italija vratila je dijelove zone A s gradovima Monfalcone, Gradisca i Gorica. Sporazum o gradu Trstu i njegovom širem području bilo je teže postići. Nije bilo moguće primjeniti model Rijeke ili Danzinga, kao slobodnog grada.. To znatno smanjeno područje, sada poznato kao 'Slobodni Teritorij Trsta' (FTT ili STT) ostao je i dalje pod savezničkom i  jugoslavenskom vojnom administracijom, opet podijeljen na dvije zone A i B.

Stalne lokalne napetosti u pozadini hladnog rata i sloma jugoslavenskih odnosa sa Sovjetskim Savezom ovaj je dogovor učinio neupotrebljivim u praksi. Na kraju je bilateralnim sporazumom između Italije i Jugoslavije poznatim kao Londonski sporazum potpisanim 5. listopada 1954. postignuta uspostava jugoslavenske i talijanske civilne uprave u svojim područjima koja stupa na snagu 26. listopada 1954. uz manju graničnu reviziju u korist Jugoslavije. Završno i de iure rješenje Tršćanskog pitanja postignuto je ugradnjom ovih područja u Republiku Italiju i Jugoslaviju sukladno odredbama Osimskih sporazuma između dviju zemalja potpisanih 10. studenog 1975. i ratificiranih 1977. godine.